Život (ni)je suzna dolina

2018-05-12


Koliko znamo samo je jedan i jedinstven je. Bez "takav, kakav jest". Mi nismo život, on je sve oko nas, svaka travka, svaka bubamara i svako zaigrano dijete na igralištu. Život nije "vrića jada i kapa sriće". Život je uistinu divan.

Jedino što je vrića jada smo mi. Sam Ja. Svaki put kada si nešto spočitavamo, svaki put kada pomislimo da smo u bezizlaznoj situaciji, kada pomislimo da je naprosto previše i kada pomislimo "Gdje je kraj lošim situacijama, koje su nam se zaredale?"

Bili smo život kada smo bili djeca, zaigrani i znatiželjni. Onda smo morali odrasti, uz dobronamjerne savjete što sve moramo, zastrašivanje što nas sve čeka i kakvih sve ljudi ima. Ima, da. Ali ima još više divnih ljudi, samo uvijek više pažnje pridajemo lošim ljudima i situacijama.

Naučili su nas da biti odrastao znači prestati se smijati, prestati biti zaigran, kao da zaigranost i smijeh isključuju sposobnost odgovornosti u zahtjevnim situacijama. Potpuna glupost. A mi naučeni obazirati se na tuđa mišljenja, to prihvaćamo.

Loše situacije su jedine u kojima možemo naučiti, u kojima imamo priliku za rast. U kojima se "resetiramo", u kojima se možemo podsjetiti koju snagu nosimo u sebi i da je sve uredu, dok god imamo mogućnost izbora. Nažalost, često ne možemo naći potrebnu snagu u sebi, i kao da nas tad život još više izazove i testira, servirajući nam još pokoju lošu situaciju.

Stalno smo u strahu od nečega. 

Ali sunce je danas izašlo, a i sutra će. 

Samo rijetki bolesni ljudi uspiju u sebi naći snagu i resetirati sve u što vjeruju. Kad smo teško bolesni, bit ćemo još očajniji ako nemamo dovoljno novca za liječenje, a dno očaja dotaći ćemo ako nemamo novca za liječenje osobe, koju najviše volimo. To je jedini novac bez kojeg zaista ne možemo imati uvjete za sreću (i onaj za podmirenje osnovnih životnih potreba). 

Sav ostali novac je naša čista obijest. Novi mobitel, novi LCD, novi auto (da susjed može vidjeti), nova haljina, nove cipele, novo što god.

Novac ne kupuje sreću. Da, neki imaju bolju startnu poziciju, rođeni u dobrostojećim obiteljima. Ali to ne znači da su sretni(ji).

Ispada da smo jedino bili sretni kada smo bili djeca, ali ako je život tako grozan, ta suzna dolina, zašto bi onda itko bio toliko sebičan i imao djecu.

Potrebno je samo sjetiti se što nam je zaista potrebno, pokušati održati svoju zaigranost, zainteresiranost i čuđenje. 

Svaki dan je jedinstven, neće se više nikad ponoviti i prilika je da se ponovno čudimo, veselimo i istražujemo, kao što smo činili kao djeca. A svi oni, koji nas gledaju "ispod oka" su zapravo zavidni što to ne uspijevaju. Nadam se da će i oni uspjeti.