Žalovanje

2018-06-15

Tuga i žalovanje su zanimljivi, nikad ne znaš kada će doći navala tuge. Onda pomisliš kako nije fer što je navala tuge došla u "najglupljem" mogućem trenutku - kad se voziš u tramvaju ili sjediš u kancelariji. Fantastično. To je prvo što pomisliš. Zašto baš sad i ovdje? 

Eto, upravo zato, da ti pokaže i dokaže da imaš pravo biti žalostan. Međutim, svakog takvog trenutka se suzdržim od plača - da drugima ne bi bilo neugodno zbog mene. Da, znam, glupost.

Svatko se s tugom nosi na svoj način, a opet, ponekad uporno tražimo tuđe savjete. Da dobijemo potvrdu da je s nama sve u redu. Opet glupost.

Nije prošlo niti godinu dana od kada mi je otac preminuo. Nekad imam osjećaj da ću žalovati dok god mi srce kuca. Vjerojatno i hoću. I uvijek se na neki način osuđujem jer žalim. Uvijek sam bila trezvenog razmišljanja i na stvari gledala normalno, s prihvaćanjem. Zato se najviše i osuđujem. Kako mogu osjećati tako duboku prazninu, kada je prirodno i normalno da roditelji umiru prije djece?

Bila sam najtrezvenija u čitavom periodu njegovog liječenja, bila sam najpozitivnija, nisam preuveličavala. Bilo mi je jasno da mu je bio potreban humor, a ne drama, bez obzira što su me svi osuđivali. Znam da jesu.

Ne volim kad ljudi kukaju, ne razumijem zašto netko ima potrebu reći "A kako je tek meni? Meni je najteže." Dobro, razumijem zašto to rade- moraju biti u centru pažnje.

Ponekad osjećam grižnju savjesti što sam ga voljela najviše. Ne smijem majci reći da mi je rekao da zna da ga volim najviše i da u tom trenutku nisam osjećala sreću, kao ni sada, nego apsolutnu tugu. Pitam se kakav je osjećaj kada si svjestan da kada umreš, a iza sebe ostavljaš nekog tko te voli najviše? Odnosno, mnogo puta razmišljam koliku količinu tuge osjećaš.

Osjećam se privilegirano što mogu reći da sam ga zaista poznavala.

Ta glupa tuga te zaskoči kada si najsretniji, kada želiš podijeliti ono lijepo što ti se desilo. Tad osjećaš vrtlog sreće i tuge istovremeno. Nisi siguran bi li plakao ili smijao se zbog sebe.

Nekad imam osjećaj da ću žalovati dok god mi srce kuca. Da, žalim svaki dan, svakog sata, svake minute i svake sekunde.

To ne znači da sam nesretna, uvijek sam bila vedra osoba pa je tako i sada. Žalovanje i "depresivan" karakter nisu isto. Vedri duh ne isključuje žalovanje. Jedna od većih gluposti, koje sam zamijetila da ljudi rade. Misle da ne žališ za nekim ili nečim, ako se veseliš drugim stvarima i općenito životu.

Eto, ne želim ići na groblje. Imam svoje razloge za to. Imam pravo na to. Zar me to čini lošom osobom, lošom kćerkom, unukom?

Naravno! U očima neznalica - osuda! Ne ideš na groblje na godišnjicu. Ne, ne idem i nisam dužna nikome objašnjavati zašto. Ali, opet objašnjavam zašto. Koprcam se u njihovoj osudi, umjesto da me ostave da žalujem na svoj način.