Vjera, bolest i samoosuđivanje

2019-01-29

Vjera je najljepši dar, koji možemo osjetiti. Najteže je biti bez nje. No neke vjere zagovaraju da je smoizliječenje rezervirano jedino za Božje stvorenja, kojih nismo dostojni, mi, obični smrtnici. Nije li to jedna od najautodestruktivnijih misli?

Kad se razbolimo, prvo što se zapitamo jest Kako sam dopustio da mi se ovo dogodi? Što sam krivo radio? Problem je u meni? Poduzeo sam SVE što je bilo moguće. Tad nastupa osjećaj krivnje, sam sam si ovo priuštio, ja ne valjam.

Čovjek u stanju stresa ma tendenciju biti koncentriran na sve loše osjećaje. Bježi li bori se.

Možda je zato vrlo teško pojmiti mogućnost da smo sami odgovorni za stvari koje nam se dešavaju, pa toko i bolesti. Zbog prihvaćanja odgovornosti, koju imamo prema sebi. A ne radi se o našim postupcima, nego o mislima, koje smo gajili. Kako da se osjećam drugačije i imam drugačije misli kad sam u neimaštini, kad mi je netko bolestan i brinem se zbog njega, zar da se ne brinem? Zar ne bi trebao osjećati bol zbog svojeg gubitka?

Naravno da bi, inače bi bio "neljud". Jedna od meni omiljenih riječi. Ima mnogo "neljuda". Ali je naša virtuzonost u tome da osvijestimo osjećaje koje ti izazivaju u nama, i ne dajemo im moć. Jer radimo štetu jedino sebi. Bol je vrijednost, koju mogu osjećati samo plemenite duše i treba je pustiti i proživjeti. Međutim, treba ju otpustiti kako ne bi upravljala životom i diktirala budućnost proiciranu prošlošću.

Odlučila sam više nikad ne proživljavati osjećaje, koji mi štete. Bilo je divno, ali moje tijelo se odmah pobunilo protiv toga, jer nije naučeno na osjećaj apsolutne ljubavi prema sebi i nekim "neljudima" oko sebe. Nismo puko tijelo, nego svjesnost ovoga sada, u sebi. I, da, preuzimam odgovornost za svoje misli, koliko god bilo teško, i koliko god moje tijelo biva protiv toga.