Traćenje života

2018-05-10

Zanimljivo, ali kada smo upitani reći nešto o sebi, prvo navedemo svoje zanimanje. Zaboravite svoje zanimanje, zaboravite svoju naobrazbu, svoj imetak, svoje ime i sve što mislite da jeste. Malo tko od nas zna odgovoriti na pitanje Tko sam ja? Znam da nisam svoje zanimanje.

Možda ne znam točno tko sam, možda ne znam točno što želim, ali znam što ne želim. I to je start. Sjećam se osjećaja bespomoćnog koprcanja u vlastitom životu. Bezizlaznost nije osjećaj rezerviran samo za čovjeka slabe financijske moći niti čovjeka, niti čovjeka s lošom liječničkom dijagnozom. Sjećam se osjećaja traćenja života.

Sama riječ ukazuje da se ne radi o činjeničnom stanju, nego osobnom doživljaju, percepciji situacije.

Sjećam se osjećaja bezizlaznosti u lošem odnosu, sjećam se psihičkog i fizičkog maltretiranja. Međutim, nitko me nije prisilio ostati, radila sam to samovoljno. Otišla sam.

Sjećam se osjećaja bezizlaznosti za vrijeme lošeg zdravstvenog stanja, kada si napokon sretan jer si ozdravio, a onda se probudiš i shvatiš da je to bio samo san. Ozdravila sam.

Sjećam se knedle u grlu svake nedjelje jer je sutra ponedjeljak. Više je nemam.

Ovo nije oda samoj sebi, ovo je tekst o tome da svatko ima pravo na pogreške, i trebao bi si oprostiti.

Svatko ima pravo željeti živjeti kako želi, a ne onako kako ne želi, kako mu je nametnuto, osjećajući se bespomoćno dok pluta u svom osjećaju traćenja života.


Ne, nije nimalo lako napokon se otisnuti svojom stazom. Ne uspijeva iz prvog pokušaja, ne uspijeva niti iz drugog, ali s vremenom uspijeva. 

Sad znam što želim i tko sam. Znam da je ispravno jer je praćeno osjećajem sreće i uzbuđenja. 

Osjećaj je neopisiv... Poput zaljubljenosti...osjećaj prisutnosti u baš ovom trenutku, kad ne želiš biti nigdje drugdje doli baš tu gdje jesi.