Oda očevima

2017-12-16

Kažu da je majčinska ljubav nemjerljiva i sa čim. Da li je baš tako? Što je s majkama, koje svoju djecu smatraju teretom? Ne brinu o njima, tretiraju ih loše, svoje zamjerke očevima prenašaju na djecu, svjesno ili nesvjesno i time ih uče da je njihova ljubav jedina koja je vrijedna i niti jedna se ne može mjeriti s njihovom?

Ta djeca postaju emocionalno zakinuta, ako su u pitanju muška djeca, često nisu u stanju ostvariti normalne odnose sa suprotnim spolom jer se niti jedna druga ne može usporediti s Majkom. Često su nasilni prema svojim partnericama, a ženska djeca zamrze muškarce.

Što je sa samohranim očevima, ne zavređuju li isto poštovanje kao i samohrane majke? Nije li u pitanju jednaka ljubav prema djetetu i čime se ona uopće mjeri? Roditeljskim spolom ili time da ih je netko nosio u svojoj utrobi 9 mjeseci?

Moj otac je bio jedinstven. Za mene! Ali sigurno nije jedni! Štitio me od svega, od vanjskog svijeta ali i od samoga sebe. Od svojih loših raspoloženja, znao je da nemaju veze sa mnom i zato, koliko god bih osjećala da nije smiren, nije dao da utječu na moje raspoloženje. Nikad nije bio grub, nikad nije zamjerao, uvijek je davao samo ljubav. Nikad mu nije bilo teško napraviti bilo što za mene, nikad nije ružno pričao o muškarcima, niti o ženama, i zato, čemu reći da je majčinska ljubav najveća ljubav? Zar očevi i muškarci nisu vrijedni divljenja jednake roditeljske ljubavi kao i majke i žene?