Kako sam napokon uzela život u vlastite ruke

2019-05-21


Nikad nije dosta, uvijek treba još sam ovo/još samo ono. Mogu još malo potegnuti, odraditi, zaraditi.

Imamo puno želja, neke od njih zahtijevaju novac pa ga treba i zaraditi.

Činjenici da previše radimo, ili radimo poslove koje ne volimo, s ljudima koje ne volimo ili sve zajedno doprinosi i naš mentalni sklop straha.

Od malena smo odgajani na taj način, a nažalost, svjesno ili nesvjesno nekad tako odgajamo vlastitu djecu. No ne treba si zamjerati, tako jedino znamo. To je jedino što poznajemo. Strah.

Kako od straha dati otkaz? Što će se desiti?! Što bi se sve ružno moglo desiti?! Tko će platiti račune?

Obući djecu?

A opet, tu su i naše želje i potrebe.

Dok ne dobijemo samo jednu želju. Jedinu želju.

Sada se sve čini nebitnim. Sva panika, sav strah od manjka novca. Eto, kao da smo radili da smo ispunili tu jedinu želju.

Možda, da nismo živjeli u strahu, ne bi došlo do toga.

Zato, vidjevši da netko ima jednu želju i zato što imam jednu želju za nekoga, ne želim više biti žrtva.

Ne želim biti žrtva spleta okolnosti i uzimam život u vlastite ruke. Preuzimam odgovornosti za svoje odluke, umjesto da ih povezujem kao neminovne zbog spleta okolnosti.

Jednom mi je netko rekao:"Dok god imaš mogućnost izbora, dobro si."