A kako je tek meni?!

2017-12-22

Kada nas nešto jako muči ili uzruja imamo potrebu to podijeliti s nekim bliskim, kako bi nam bilo lakše. Nekad samo želimo da nas se sluša, bez savjeta ili komentara. Ili da nam osoba kaže da nas razumije ili da smo u pravu.

Međutim, jako je frustrirajuće kada nas umjesto toga dočeka još veća žalopojka osobe od koje očekujemo podršku, umjesto da nam malo olakša.

Takvi ljudi su skoncentrirani samo na vlastitu ulogu žrtve, uvijek ih nešto muči, većinu vremena moraju biti ljuti na nekoga. Ne treba ih kriviti jer ne znaju drugačije. Kad im počnete pričati o nečemu što vas muči, kao da jedva čekaju jer to shvaćaju kao pozivnicu da vlastito jadanje. Naravno, njima je još gore nego vama. Čak i ako su bili u istoj situaciji kao i vi, ako su imali identičan problem koji vi imate sada, ne razumiju da vam neće biti lakše ako vam krenu prepričavati svoju istu situaciju, za koju nemaju rješenje.

I tako, umjesto da vam samo kažu:"Razumijem te." . Da vam bude barem malo lakše, nakon razgovora (koji se pretvorio u njihov monolog), osjećate se još teže jer sada imate svoj i njihov problem i svu negativnu energiju koju su prenijeli na vas. 


Zbilja me ne zanima "kako je tek tebi" jer sam htjela da me poslušaš, ako nemaš što za reći, što bi mi pomoglo, samo reci da me razumiješ ili ne reci ništa. Stalno slušam "kako je tek tebi" i na kraju prestajem pričati s tobom jer me ostaviš u još gorem stanju od onoga u kojem sam bila prije nego što smo se vidjeli. Kada ti ponudim rješenje za tvoj problem, bilo koji, kažeš da nije moguće, kao da se ljutiš na mene što te ne podržavam u tvojoj bezizlaznoj situaciji. Kao da se ljutiš što te ne podržavam da ti je nekad bilo teško, a zapravo ti prekidaš mene i ne znaš čuti.